ozakletvama svojim se brinite

(Komentar 89. ajeta sura El-Maide)

“Allah vas nece kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali ce vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha obicnom hranom kojom hranite celjad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje, da biste bili zahvalni.”

Zaklinjanje je svakodnevna pojava medu ljudima, bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje, socijalni status, spol i uzrast. U principu, ljudi se zaklinju onim što smatraju posebno važnim ili svetim u životu. Svrha zaklinjanja je da se sagovornik ubijedi u istinitost tvrdnji koje se iznose ili djela koja se cine. Zakletve su, ustvari, osnaženje onoga zbog cega se zaklinjemo. Tako se ljudi zaklinju Bogom, majkom, ocem, djecom, nebesima, Zemljom, Suncem, hljebom, Kabom, džamijom i cime sve ne. Nerijetko se ljudi zaklinju s razlogom i bez razloga, dobronamjerno ali i zlonamjerno.

Dozvoljeno je zaklinjati se samo Allahom

Sa stanovišta islama, zaklinjanje bilo cime drugim mimo Allaha Uzvišenog nije dozvoljeno, shodno hadisu Allahova poslanika, a.s, koji glasi: “Allah vam zabranjuje da se zaklinjete ocevima vašim, a ko hoce da se zakune neka se zakune Allahom ili neka šuti.”
Od Ibnu Omera, r.a, prenosi se da je on cuo nekog covjeka kada je rekao: “Ne tako mi Kabe” pa mu je Ibnu Omer rekao: “Ne zaklinji se bilo cime drugim osim Allahom, jer ja sam cuo Allahova poslanika, s.a.v.s, da kaže: “Onaj ko se zakune bilo cime drugim osim Allahom, uznevjerovao je, ili je ucinio širk.
Neki islamski ucenjaci znacenje spomenutog hadisa pokušavaju ublažiti tumacenjem; da se tekst hadisa ne smije razumjeti doslovno vec da je njegovo pravo znacenje ukazivanje na težinu zaklinjanja bilo cime drugim osim Allahom.
A Burejde, r.a, prenosi slican hadis od Resulullaha, s.a.v.s, koji glasi: ““Ko se zakune poštenjem ili vjerom, nije naš.”
Iz citiranih hadisa jasno se vidi da muslimanu koji se iz bilo kog razloga zaklinje, nije dopušteno spominjati bilo šta ili bilo koga drugog mimo Allaha, dž.š. Ono cim se još vjernik može zaklinjati su neki Allahovi, dž.š, atributi (esmaul-husna) koje ne posjeduje bilo ko od Njegovih stvrorenja kao što su: Svemilosni, (Er-Rahman), Koji sve cuje (Es-Semi’), Sveznajuci (El-Alim), Velicanstveni (El-Azim) itd. Spominjanje bilo koga ili bilo cega drugog je omalovažavanje Uzvišenog i ima karakteristike malog širka, kao što je spomenuto u hadisu. Takode je pokudeno ucestalo zaklinjanje Allahom, koje pocesto preraste u naviku, zbog cega se dešava da se ljudi ponekad nesvjesno zaklinju zbog neceg što je bezvrijedno, pa cak i lažno.

Nenamjerno zaklinjanje

U 89. ajetu sure El-Maide, kao i u 225. ajetu sure El-Bekare, Uzvišeni govori o covjekovom zaklinjanju spomenuvši nenamjerno i namjerno zaklinjanje. Ako bismo definirali nenamjerno zaklinjanje, mogli bismo reci da je to zakletva koju jezik brzopleto izgovori, a srce nije odlucilo i naumilo ono što je jezik vec izrekao. To je kad covjek kaže brzopleto u govoru “ne, tako mi Allaha” ili “svakako, tako mi Allaha.” O nenamjernoj zakletvi Ebu Davud navodi predanje od Aiše, r.a, koja kaže da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Omaška u zakletvi je ono što covjek kaže u kuci: “Ne, Allaha mi” ili “Da, Allaha mi” Takva vrsta zaklinjanja ne povlaci za sobom nikakve konsekvence, pogotovo ako njome nismo uzurpirali necije pravo, dok namjerno zaklinjanje zahtijeva odredenu vrstu keffareta (iskupljenja). Po Ibni Abbasu, r.a, :”Nenamjerna je zakletva ona kojom zabranjuješ ono što ti je Allah dopustio i u tome nisi obavezan kefaret ciniti.” Naprimjer, covjek sebi uskrati neku vrstu jela, kao što je meso i slicno, i pritom ustraje. U tefsirskim djelima navodi se još dosta definicija nenamjernog zaklinjanja.
Navedeni ajet ima namjeru da ukaže na sustezanje od zakletve, cesto pa i nenamjerno, jer zaklinjanje Allahom ima svoju svetost i dostojanstvo.

Namjerno zaklinjanje Allahom, dž.š.

Zakletva je jedna vrsta ugovora, a Allah, dž.š, naredio je da se ugovori ispunjavaju. Iako za zakletve izrecene bez razmišljanja nije predvidena kazna, treba ih izbjegavati. Posebno se treba sustezati od onih zakletvi za koje su predvidene odredene šeriatske sankcije, kao što kaže Uzvišeni: ''ali ce vas kazniti ako se zakunete namjerno’’
Sufjan es-Sevri, rahimehullahu teala, u svom El-Džamiu navodi: “Cetiri su vrste zakletvi; dvije koje se ne ubrajaju u grijeh, a to su kad covjek brzopleto rekne, Allaha mi, to i to cu uraditi, a ne uradi, ili Allaha mi, to necu uraditi, pa uradi. Druge dvije su kad covjek rekne, tako mi Allaha nisam to uradio, a uradio je, ili kad rekne, tako mi Allaha uradio sam to i to, a nije uradio.
Što se tice prvih dviju zakletvi, medu islamskim ucenjacima postoji saglasnost da za njih nema grijeha i nije potreban keffaret, dok se druge dvije ubrajaju u grijeh i neophodano je iskupljivanje za njih. Neki cak smatraju da zbog namjerno izrecene laži u takvim zakletvama, ni keffaret ne važi.

Odustajanje od zakletve

To su zakletve koje su uslijedile nakon cina koji se vec desio i o kojem se ima jasna predstava da li je lažan ili istinit. Medutim, kada se covjek svjesno i s predumišljajem zakune na nešto što tek treba da se desi u buducnosti, a kasnije ustanovi da je bolje da ne postupi onako kako je naumio, odustace od svoje zakletve. Primjerice, ako covjek u afektu, rekne: “Vallahi prekinucu rodbinske ili prijateljske veze s tim i tim”, ili ako bi rekao supruzi, “Allaha mi, rastavicu se od tobe”, i kasnije kada uvidi da je pogriješio i da bi ta njegova odluka izazvala dalekosežne posljedice, odustane od svoje nakane. U tom smislu Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao:
Ko se zakune a potom uvidi da je bolje da drukcije postupi, neka ucini keffaret (iskupljenje) i neka postupi kako misli da je bolje za njega.”
Slicnu predaju navodi i Abdurrahman bin Semure, r.a, i kaže da mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s, jednom rekao:“Kad se zakuneš, a potom htjedneš uciniti nešto bolje od toga, ucini što smatraš boljim, zatim se iskupi zbog zakletve koju si prekršio.
Ebu Hurejre, Allah bio zadovaljan snjim, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Da jedan od vas muci svoju celjad zbog zakletve koju je izrekao, veci mu je grijeh nego da prekrši jemin i dadne keffaret koji mu je Allah propisao.”

Otkup za prekršenu zakletvu

Povodi objavljivanja ovog ajeta na slikovit nacin objašnjavaju odnos prema izrecenoj zakletvi. Prema Ibni Abbasu, r.a, grupa ashaba se zaklela i sebi uskratila neke ovosvjetske užitke koji su, inace, po islamu dozvoljeni. Kada je objavljen ajet: “Ne uskracujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio,” rekli su: “Šta da ucinimo s našom zakletvom?” Tim povodom objavljen je ajet:
“Allah vas nece kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali ce vas kazniti, ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da nahranite deset siromaha uobicajenom hranom, kojom hranite celjad svoju; ili da ih odjenete; ili da roba ropstva oslobodite. – A onaj, ko to ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte, kad se zakunete. A o zakletvama svojim vodite brigu! – Eto tako vam Allah objašnjava propise svoje, da biste bili zahvalni.”
Zbog svjesnog obavezivanja na nešto i zaklinjanja Allahovim imenom predmetni ajet nas poducava i propisuje postupak kojim se reguliše otkup za prekršenu zakletvu kako slijedi:
- opskrbljivanje hranom deset siromaha,
-ili pribavljanje odjece za njih,
-ili oslobadanje jednog roba,
-ili post tri dana ukoliko nijedna od prethodne tri stavke ne može biti izmirena.

Opskrbljivanje hranom podrazumijeva uobicajenu ili prosjecnu hranu kojom se, inace, hrane celjad prekršitelja zakletve. Prema nekima, predvida se rucak i vecera, dok drugi smatraju da se u ajetu misli samo na rucak. Prilikom pripremanja hrane ne smije se škrtariti ali ni pretjerivati, bez obzira da li je doticni u tom trenutku u izobilju ili oskudici. Deset siromaha za tu prigodu moraju se najesti. Navedenom propisu ce se, po mišljenju Omera, Alije, Aiše, Mudžahida, Ša’bija, Džubejra i drugih, udovoljiti, ako se siromasima u zamjenu za hranu podijeli po pola sa’a ( 1,666 kg.) pšenice. Ebu Bekr bin Mirdevejh prenosi od Ibn Abbasa, r.a, da se Poslanik, s.a.v.s, otkupljivao jednim sa’om (3,332 kg) hurmi i da je to naredivao ljudima, a ko nije imao preporucivao je pola sa’a. U današnjim prilikama propisu ce se takode udovoljiti ukoliko se umjesto u hrani ili prehrambenim artiklima siromasima podijeli protuvrijednost u novcu.

Svevišnji dalje kaže: “ili da ih odjenete”. Kao zamjena za hranu u ajetu se spominje odjeca. Svakom od deseterice potrebno je dati, po mišljenjeu vecine, toliko odjece koliko se može pokriti covjekovo tijelo. Dvojica imama, Malik i Ahmed, preciziraju taj stav i smatraju da: “svakom od deseterice treba dati toliko odjece da se u njoj može obaviti namaz, bez obzira bio to muškarac ili žena. Imam Šafija, rahimehullah, kaže: “Ako bi svakom od tih deset dao nešto zašto se može kazati da je odjeca, kao neka košulja, ili hlace, ili ogrtac ili turban, ili veo, bilo bi mu dovoljno za otkup” Mudžahid smatra: “najniže jedno odijelo, a najviše koliko ti hoceš.”

U produžetku ajeta Allah, dž.š, kaže: “ili da roba ropstva oslobodite”. Ovdje se misli na oslobadanje roba muslimana, što razumijemo iz predaje Muavije bin el-Hakema es-Sulemija, koja je zabilježena u Malikovom Muvettau, Šafijinom Musnedu, i Muslimovu Sahihu. Naime ovaj prenosilac spominje da je bio dužan roba osloboditi, a sa njim je došla jedna robinja, pa ju je Allahov poslanik, s.a.v.s, upitao: “Gdje je Allah?” Odgovorila je: “ Na nebu.” Pitao je: “Ko sam ja?” Odgovorila je: “Allahov poslanik:” “Oslobodi je, ona je vjernica,” rekao je Resulullah, s.a.v.s.
Iz ajeta se razumije da je Allah, dž.š, sredstva za otkup poredao od lakšeg ka težem. Medutim, ukoliko se nema ništa od nabrojanog, onda se prekršitelju zakletve stavlja u obavezu da posti tri dana. Ono što je jako bitno u ovom ajetu je da se niko ne izuzima od otkupa za prekršenu zakletvu, bez obzira u kakvom imovinskom stanju bio.
Ukoliko se ne može udovoljiti ni jednoj od tri nabrojane mogucnosti otkupa, onda se pribjegava postu tri dana, kako se navodi u ajetu: “A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti”

Ucenjaci se razilaze treba li postiti uzastopno ili može preskok. Po jednom mišljenju uzastopni post nije obavezan, jer rijeci Uzvišenog “neka tri dana posti” mogu znaciti i skupa ali i razdvojeno kao i u slucaju napašcanja propuštenih dana ramazana. Osobno je pravo svakog pojedinca hoce li postiti uzastopno ili napreskog. Po drugom mišljenju, uzastopno postiti tri dana je obaveza. Ovaj stav bazira se na predajama koje se vezuju za Ubejj bin Ka’ba i Ibn Mes’uda, u kojima stoji da su oni prilikom ucenja ovog dijela ajeta dodavali i rijec “mutetabiat” što ima znacenje “neka tri dana, uzastopno, posti”. Medutim, dio uleme izražava rezervu prema tom stavu jer je ta predaja na stepenu merfu’a a ne mutevatira, kao ostali vjerodostojni kiraeti.

Lažno zaklinjanje Allahom

Ono na šta posebno želimo skrenuti pažnju jeste lažno zaklinjanje, “el-jeminul-gamus”. Ta vrsta zakletve ubraja se u teške, katastrofalne grijehe, koji se vrlo negativno odražavaju na covjekovo vjerovanje. Tako od Amr bin el-Asa imam Muslim bilježi predaju da je Vjerovjesniku, s.a.v.s, došao neki gorštak iz pustinje i upitao ga za velike grijehe, našto mu je Poslanik, a.s, odgovorio:“Da Allahu pripisuješ druga.” A šta je poslije toga? “El-Jeminul-gamus,” odgovori Poslanik. “A šta je to el-jeminul-gamus?” “To je kad neko, lažno zaklinjuci se, zakine muslimana u njegovom pravu,”
U slicnoj predaji od Ebu Umame navodi se da je Alejhisselam rekao: “Ko svojom zakletvom prisvoji pravo jednog muslimana, Allah mu je odredio Vatru, i zabranio Džennet.” Neko od prisutnih je upitao: “Važi li to, Allahov poslanice, i za nešto neznatno?” Cak i za grancicu misvaka”, odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.

Prica za ibret

U jednoj televizijskoj kontakt-emisiji na temu Zakletva i krivokletstvo javio se jedan gledatelj koji je ispricao potresnu pricu i, na kraju, tražio savjet. Zbog njene poucnosti i ibreta spomenucemo je u kratkim crtam. Naime, dvojica provalnika, u pijanom stanju upali su u jednu kucu i poceli da iznose sve što im se svidalo. Naocigled tog gledatelja razbojnici su ukucane još i maltretirali. Nakon što su se udaljili, došla je policija, da bi na koncu slucaj bio predat nadležnom sudu. U meduvremenu dvojica kriminalaca su našem gledatelju ponudili novac, a zauzvrat, trebalo je da on na sudu posvjedoci kako se ne radi o njima dvojici. On je prihvatio ponudu i na sudu se zaklinjao Allahom, djecom i cime sve ne, samo da bi dokazao da njih dvojica nisu pocinili navedeno djelo. Sud ih je oslobodio optužbe. Žena iz opljackane kuce, ozlojedena je rekla: “Neka ti Allah da onako kako si zaslužio i kako si istinu rekao”. “Kada sam došao kuci, zatekao sam svoju kcerku jedinicu mrtvu”, rekao je placuci, nesretni covjek.
Za ovog nesretnika, ne važi keffaret, osim da zatraži halala od oštecenih, da im izmiri štetu i da se iskreno pokaje Allahu, dž.š.

Krivokletstvo u trgovini

Ako bismo analizirali koja kategorija ljudi se najcešce krivo zaklinje, onda bismo mogli primijetiti da su trgovci najskloniji toj štetnoj pojavi u društvu. Ljudima koji se bave mjerenjem i vaganjem, Uzvišeni je u Kur’ni kerimu posvetio citavo poglavlje El-Mutaffifun u kojem im prijeti zbog zakidanja kojem su skloni. U cilju što povoljnijeg plasmana svoje robe oni se cesto krivo zaklinju. Poslanik, s.a.v.s, takode je ukazao na trgovce varalice koji svojom rjecitošcu i lažnim zaklinjanjem podvaljuju robu i tako se nepravedno bogate. Od Katade se prenosi da je cuo Allahovog poslanika, s.a.v.s, kad kaže: “Cuvajte se pretjeranog zaklinjanja u trgovini, jer, zaista, cesto zaklinjanje donosi produ robe, ali njenog vlasnika lišava bereketa.” Slicnu predaju navodi i Ebu Hurejre, r.a, da je Pejgamber, s.a.v.s, rekao: “Zaklinjanje pri prodaji, prodaje robu, ali uništava bereket.”

O zakletvama svojim brinite se

Na samom kraju ajeta Svevišnji nam skrece pažnju i upozorava nas na opreznost pri zaklinjanju, rekavši: “o zakletvama svojim brinite se.” Tri su stvari na koje vjernik mora obratiti pažnju kada se zaklinje. Prvo, treba izbjegavati pretjerano i ucestalo zaklinjanje. Osoba koja govori istinu nema potrebe da se zaklinje, osim ako neko insistira na tome. Drugo, ako se zakune pa prekrši zakletvu, dužnost joj je ispoštovati odredbe keffareta, kako bi joj Uzvišeni oprostio za olahko spominjanje Njegovog imena. Ispunjenje keffareta, primorat ce je da reducira zaklinjanje, i doprinijet ce ozbiljnosti njenog svakodnevnog govora. I trece, vjernik se posebno mora cuvati, lažnog zaklinjanja koje ima štetne posljedice na ovom i buducem svijetu, a koje je Allahov poslanik, s.a.v.s, svrstao u velike grijehe. Ta vrsta zakletve ubraja se u najgnusnije laži što je Uzvišeni, na dosta mjesta u Svojoj Knjizi spomenuo u negativnom kontekstu. U tridesetom ajetu sure El-Hadždž rekao je: “I što više izbjegavajte lažni govor.” Resulullah, s.a.v.s, savjetovao je ashabima: “Zaista iskrenost vodi dobrocinstvu, a dobrocinstvo vodi u Džennet. Covjek govori istinu sve dok ga Allah ne svrsta medu istinoljubive. Zbilja, laž vodi ka razvratu, a razvrat uvodi u Džehennem. Tako covjek laže dok ga Allah ne svrsta u lašce... “A teško li se toga dana lašcima,” zbog prijetnje koju Uzvišeni, na nekoliko mjesta, iznosi u svojoj Knjizi.
Gospodaru naš, pomozi nam da budemo od istinoljubivih. Podari nam volju i snagu u borbi protiv laži. Svrstaj nas medu one koji kontrolišu svoj govor i koji o zakletvama svojm brigu brinu, jer Ti si, uistinu dobar, i plemenit. Amin!